Školska sportska dvorana Karlovac

Autor: Luka Krmpotić, mag.ing.arch

Originalan tekst dostupan na linku.

Krajem 19. stoljeća uz rijeku Koranu se uređuju kupališta, oblikuju perivoji i grade prvi ugostiteljsko-turistički objekti. Važnost i mogučnosti obala Korane prepoznate su i u Direktivnoj regulacionoj osnovi iz 1947. godine kada se po prvi puta konkretnije ovaj prostor predviđa kao glavna rekreacijska zona s brojnim popratnim sadržajima. Iako su regulacione osnove bile shematske i brze skice za nužne poslijeratne obnove, prostor uz rijeku Koranu i zeleni pojas šančeva uz Zvijezdu detaljno su opisani i valorizirani kao važan gradski prostor.

Natječaj za arhitektonsko-urbanističko rješenje Fiskulturnog parka koji se nalazi na području definiranom rijekom Koranom te Radićevom, Kurelčevom i Ulicom Rakovac, raspisan je 1953. godine. Natječajnim rješenjem trebalo je definirati sportske zatvorene i otvorene objekte: stadion za 10 do 12 tisuća gledatelja, plivalište, kajakaški dom, igrališta i pomoćne terene, adaptaciju Hrvatskog doma u dom sportova; te hotel kapaciteta do 100 kreveta na temeljima hidrocentrale na slapu uz tvornicu “Vuna” (koja je za vrijeme natječaja izgorila). Objekte je bio potrebno uklopiti u postojeće zelenilo uz planiranje novih parkovinih površina kako bi se povezalo postojeće zelene površine uz rijeku Koranu. Na natječaj je prispjelo osam radova, a izdvajaju se prvonagrađeni rad tima: Zorica Franjević, Vlado Ivanović, Fedor Wenzler; te drugonagrađeni Radovan Nikšić, Zdravko Bregovac i Aleksandar Dragomanović. Prema ocjenama ocjenjivačkog suda, prvonagrađeni rad je bio bolji u urbanističkom pogledu, a drugonagrađeni u arhitektonskoj i oblikovnoj konecpciji (kod ocjenjivanja akcent je postavljen na hortikulturni i urbanistički segment rješenja). Raspisivaču natječaja je upučen prijedlog da osigura suradnju autora oba tima pri izradi projekta budućeg fiskulturnog parka, a da se sa svim postavkama i idejama nagrađenih i otkupljenih radova ima pravo koristiti prilikom budućeg planiranja.

Početkom 60-ih godina dolazi do značajnijih zahvata na ovom prostoru nakon novog urbanističkog rješenja šire rekreacijske zone suautora Milana Bijelića (4. nagrada na natječaju 1953.) i Želimira Žagara. Obuhvat ovog plana je širi od obuhvata natječaja iz 1953. te uključuje povijesni Vrbanićev perivoj sa “starim” Hotelom "Korana", te desnu i lijevu obalu rijeke Korane, odnosno površinu od ukupno 110 hektara. Kao središnji objekt istočnog dijela zone predviđen je novi stadion kapaciteta 20 tisuća gledatelja uz manje terene za rukomet, košarku, biciklizam. Za zapadni dio zone planirani su uglavnom zatvoreni objekti: zimsko plivalište i otvoreni bazeni, sportska dvorana, klizalište, kuglana i dječja igrališta. Istočni i zapadni dio zone trebalo je povezati novim kolnim i pješačkim mostovima. Ubrzo dolazi do uređenja kupališta i šetnica uz Koranu, te rekreacijskih terena na otvorenom, a početak izgradnje dodatno je potaknut planom izgradnje autoceste Zagreb - Karlovac (osim tranzitnih turista, ciljana skupina su bili i vikend-turisti iz Zagreba). 1960. započinje izgradnja Hotela Korana, 1967. izgrađena je športska dvorana, a 1975. završen je nogometni stadion. Iako je od prvih planova prošlo više od pola stoljeća, rekreacijska zona i dalje dobiva nove sadržaje, poput nedavno otvorenog slatkovodnog akvarija, čija bi izgradnja trebala potaknuti dodatno uređenje zapuštene desne obale Korane.

Najveći i najznačajni sportski objekt grada Karlovca je zasigurno Školska sportska dvorana. Pozivni natječaj za projekt i izgradnju sportske dvorane u Karlovcu raspisan je u prosincu 1965. godine s relativno kratkim rokom izrade natječajnog projekta. Ocjenjivački sud je od 10 prispjelih projekata prihvatio rad grupe arhitekata projektnog biroa „AGI-46“, koji je najbolje odgovorio na zahtjeve natječajnog programa i glavne kriterije vrednovanja projektnih rješenja: ekonomičnost, funkcionalnost, urbanističko uklapanje u teren i arhitektonska vrijednost. Izgradnja je započela u svibnju 1966, a objekt je otvoren 21. listopada 1967. godine, uoči održavanja međunarodnog prvenstva u stolnom tenisu.

Sportska dvorana planirana je kao glavni dio sportsko-rekreacijskog kompleksa na lijevoj obali Korane, lociranog u prirodnoj depresiji na uglu dviju ulica. Kompleks je trebao imati i zatvoreno plivalište, bazen na otvorenom i igralište za hokej s tribinama, a natječajni projektni program neznatno je izmjenjen i dopunjen većim prostorom za društvene aktivnosti, te stalne i prigodne izložbe. Planiranje više različitih sadržaja i mogućih scenarija korištenja pridonosi odživosti i iskoristivnosti objekta, stoga sportska dvorana ima višestruku namjenu: svakodnevno služi za nastavu tjelesnog odgoja učenika karlovačkih srednjih škola, zatim za sportske susrete i natjecanja, te za glazbene i druge priredbe. Kapacitet gledališta je 2400 mjesta za sjedenje i 650 mjesta za stajanje. Kod sportova poput boksa i priredbi, moguće je povećati broj mjesta na ukupni kapacitet dvorane od cca 5000 gledatelja.

Postojeća depresija terena na lijevoj obali Korane iskorištena je dovitljivo i znalački s funkcionalnog i oblikovnog aspekta. Ulaz i kretanje sportaša rješeno je s istočne strane na razini suterena, a ulaz i kretanje gledatelja na razini prizemlja s prostranog pristupnog trga preko tri vanjska stubišta u višenamjenske pretprostore koje okružuju prostor gledališta i igrališta. Prizemlje, vanjskog gabarita 60 x 68 metara, nije u razini s gornjim pristupnim terenom, nego je lagano odignuto kako bi se osiguralno prirodno provjetravanje prostorija suterena. Osim tog funkcionalnog razloga, blago odizanje prizemlja od plohe pristupnog trga stvara dojam lebdenja i lakoće volumena, koji se dodatno pojaćava velikim dvoetažnim staklenim stijenama između horizontala podne i stropne ploče. Iznad ostakljenog kubusa probija zakrivljeni krov eliptičnih zabata. Dojam lebdenja, odizanje volumena od tla, naglašene horizontalne linije, korištenje stakla s vitkim metalnim okvirima, odlika su moderne arhitekture i internacionalnog stila koji krajem 60-ih doživljava svoj vrhunac. Do gledališta se ulazi na razini prizemlja preko dva simetrično postavljena predvorja s garedrobama i četiri pravilno raspoređena ulaza u gledalište. Gledalište se spušta do igrališta dimenzija 24 x 45 metara i penje do galerija koje su smještene uokolo prostora dvorane, a služe kao stajaća mjesta ili smještaj kabina za izvjestitelje i TV snimatelje. Gledalište je postavljeno po duljim stranicama pravokutnog igrališta s eliptičnim obodom svoda vidljive konstrukcije, čiji je zabat potpuno ostakljen kako bi propuštao dnevno svjetlo. Prirodno osvjetljenje probija i kroz potpuno ostakljen plašt dvoetažnog volumena, preko ostakljene galerije u zoni iznad gledališta. Značajka konstrukcije su lučni armiranobetonski šuplji nosači raspona 50 metara, izvedeni polumontažno na međusobnom razmaku 7,5 metara s ukupnom visinom dvorane od 17,5 metara. U prostoru gledališta za ventilaciju i zagrijavanje služe dva posebno oblikovana kanala ovješena u prostoru dvorane koji su ujedno korišteni za smještaj glavne i pomoćne rasvjete igrališta.

Garderobe i sanitarije sportaša smještene su u suterenu s posebnim čistim i nečistim hodnikom. U suterenu su još pomoćna dvorana dimenzija 12 x 7 metara, sanitarije za gledatelje, pogonsko-servisne prostorije, radionice, ambulanta i stan domara. Društveni prostori i uprava smješteni su u prizemlju na istočnoj strani i izravno su vezani na predvorja, a internim stubištem s ulazom za učenike i sportaše u suterenu i spavaonicama za gostujuće sportaše smještenim na razini galerije iznad prostora uprave.

Na pozivnom natječaju 1978. godine, u ponešto izmjenjenom autorskom timu, projektni biro AGI-46 osvaja prvu nagradu za dogradnju objekata sportsko-rekreacijskih sadržaja. Projektom su bile predviđene dvorane olimpijskog bazena, klizališta, te prostor deseterostazne kuglane.

Nakon sportske dvorane u Karlovcu, projektni biro AGI-46 (suautori: S. Jelinek, S. Krajač) izrađuje projekt sportske dvorane u Rijeci. Izgradnja sportske dvorane na Trsatu započela je u ožujku 1971. godine (GP Jadran) i financirana je samodoprinosom građana, a u prosincu 1973. dovršena je prva etapa objekta, čiji je vanjski gabarit oko 70 x 70 metara s izgrađenim suterenom, prizemljem i galerijom. Igralište je dužine oko 52 i širine 24 metara, a gledalište ima oko 3000 sjedećih i 1000 stajaćih mjesta, dok za pojedine priredbe poput koncerata može primiti do 6000 gledatelja.

Sportska dvorana Mladosti na Trsatu izvedena je prema modificiranom izvedbenom projektu karlovačke sportske dvorane, te prilagođena novim datostima terena i specifčnostima podneblja. Kao i kod karlovačke dvorane, radi se centralnom objektu večeg višefunkcionalnog kompleksa, koji se trebao sastojati od strukture aneksa opskrbnih, ugostiteljskih i poslovnih sadržaja s unutarnjim natkrivenim i nenatkrivenim ulicama, trgovima i trijemovima mediteranskog ugođaja koji dodatno služe kao zaštita od jake bure i juga. Interni trgovi povezani su stubištima širine 12 metara koja se nalaze između dvorane i neizvedenih aneksa postavljenih na više razina zbog naglašenog pada terena. Najveća vidljiva razlika između karlovačke i riječke dvorane je oblikovanje pročelja, odnosno dodatak specifičnog rješenja zaštite od sunca i vjetra od kosih betonskih sjenila, kao rezultat specifičnosti klime ali i novih kretanja u arhitekturi.

Osim očite razlike u oblikovanju, postoji razlika i u programskom sadržaju aneksa koji nažalost u oba primjera nisu izvedeni. Aneksi karlovačke sportske dvorane sadrže dodatne sportske terene poput bazena i klizališta, dok je kod riječkog primjera riječ o sadržajima javne i ugostiteljske namjene. Razlozi različitog programiranja dodatnih sadržaja proizlaze iz pozicioniranja samih dvorana u gradskom tkivu u odnosu na neposredno okuženje: karlovačka dvorana je središnji kompleks sportsko-rekreacijske zone, a riječka dvorana je sa svojim dodatnim sadržajima trebala postati središnji javni prostor Trsata.

PU kontekstu hrvatske arhitekture 60-ih godina, karlovačka sportska dvorana funkcionalnim i oblikovnim rješenjima, pripada među značajna arhitektonska ostvarenja, štoviše radi se o jednom od najranijih sportskih objekata ovakvog tipa. U vrijeme projektiranja sportske dvorane, u gradnji je bila Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, s kojom dijeli koncept središnjeg prostora dvorane koji je okružen višeetažnim ophodom unutar staklene opne omeđene potezima bijelih stropnih horizontala. S Radničkim sveučilištem Radovana Nikšića, dvorana dijeli karakterističan pristup vanjskim stubištima s pristupnog trga na odignuto prizemlje. Sličnih komparativnih primjera je mnogo, a zajedničke elemente moderne arhitekture autori koriste na drugačiji, sebi svojstven način.

S obzirom na arhitektonske i urbanističke kvalitete karlovačka sportska dvorana zaslužuje odgovarajuću brigu i zaštitu. Nakon 50 godina svojeg postojanja potrebna joj je temeljita obnova pročelja, interijera i instalacijskih sustava, uz maksimalno poštivanje arhitektonskog djela. Osim obnove samog objekta, bitno je i uređenje parternih površina i parkirališta uz dvoranu. Pristupni trg, iako relativno nedavno uređen, nije adekvatno riješen i oblikovan jer uvodi nepotrebna parkirališna mjesta i kolni promet uz ulazno pročelje pored još uvijek neuređenog parkirališta u Ulici Rakovac gdje se može osigurati sva potreba za parkiranjem. Nedorečenosti cijelog prostora pridonosi i zadržavanje okolnih objekata koji su prilikom izgradnje dvorane bili planirani za uklanjanje. Za sve ove okolnosti valja pronaći adekvatno urbanističko rješenje, kao i za eventualne dogradnje novih sportskih objekata. Vrsnost ovog objekta potvrđuje i budući upis na listu trajno zaštićenih nepokretnih dobara nakon isteka trenutne preventivne zaštite, tako će to postati prvo trajno zaštićeno arhitektonsko djelo moderne arhitekture u Karlovcu, a takvu zaštitu svakako trebaju dobiti i još neki arhitektonski važni karlovački objekti. Ovakva zaštita sprječava, barem u teoriji, neadekvatne intervencije na objektima koje mogu narušiti sve one kvalitete po čemu je neki objekat prepoznatljiv ili bitan, a kvalitetna obnova uz dobre smjernice povečava vrijednost objekta i okolnog prostora. Pravila prilikom obnove trebala bi se propisati i za obnove ostalih, nezaštičenih objekata kako bi se spriječio kaos i vizualni teror samovoljnih izmjena vanjske stolarije, bojanje pročelja prema vlastitom nagođenju ili prkosu ostalim stanarima i okolnom javnom prostoru.