Arhitekt Radovan Nikšić - Karlovački projekti

Autor: Luka Krmpotić, mag.ing.arch

Originalan tekst dostupan na linku.

Arhitekt Radovan Nikšić u svome rodnom gradu ostvario je velik broj značajnih projekata i realizacija. Iako je Nikšić jedan od najznačajnih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća, a brojni njegovi projekti su dobro poznati stručnoj javnosti, karlovački dio opusa ostao je realitvno nepoznat i nevalorizian. Ovim člankom bit će ukratko prikazane karlovačke realizacije i projekti arhitekta Nikšića, čiji je rad utjecao na generacije karlovačkih arhitekata.

Arhitekt Radovan Nikšić rođen je 31. svibnja 1920. godine u Karlovcu. Nakon završetka Realne gimnazije u Karlovcu 1938., želi studirati slikarstvo, no na nagovor oca započinje studij na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje diplomira 1943. godine. Zapošljava se u atelieru profesora Jurja Denzlera, a zatim u Građevnom odjelu Radne službe u Zagrebu. Početkom 1946. izabran je za asistenta na Katedri za građevne konstrukcije kod profesora Zvonimira Vrkljana. Uz rad na fakultetu projektira i sudjeluje na natječajima, te intenzivno surađuje s profesorom Vladimirom Turinom. Nakon uspješnog stručnog djelovanja, 1956. godine kao stipendist nizozemske vlade odlazi na sedmomjesečni boravak u Nizozemsku. Upoznaje se s načinom planiranja i gradnje stambenih i školskih zgrada te radi u birou profesora Johannesa Van der Broeka i Jakoba Bakeme u Rotterdamu. Boravak i intenzivni rad u Nizozemskoj utjecao je na njegov kasniji arhitektonski jezik, Nikšićeva se arhitektura mijenja: pojavljuju se jasni volumeni s ritmiziranim rasterom ostakljenih površina. Poznanstvo s akterima nizozemske arhitekture rezultirao je pozivom na kongres CIAM-a 1959. godine u Otterlou, gdje prezentira svoje radove, među kojima je projekt Fiskulturnog parka na Vunskom polju te projekt stambenih zgrada u Karlovcu. Vijeće AGG fakulteta bira ga 1961. godine za docenta za predmete Elementi visokogradnje i Projektiranje zgrada, za studente građevine. 1966. postaje izvanredni profesor, a 1972. redoviti profesor. 1979. godine promoviran je za doktora tehničkih znanosti iz područja arhitekture i urbanizma na temelju disertacije „Komunikacije - konstruktivni i oblikovni element arhitekture“. Za izvanrednu kreativnu djelatnost izabran je za izvanrednog člana Razreda za likovne umjetnosti na izbornoj Skupštini Akademije 1986. godine. Bio je vrlo aktivan i obavljao je savjesno svoje stručne, pedagoške, kulturne i društvene obveze, sve do smrti 2. ožujka 1987. godine.

Stambene zgrade

Meštrovićeva 4, 6

investitor: Vojna pošta
izvedeno: 1951.

Nehajeva 5, 7

investitor: Jugoturbina
izvedeno: 1953.

Jedan od prvih projekata stambene izgradnje arhitekta Nikšića su dvije dvokatnice za potrebe Vojne pošte u Meštrovićevoj ulici. Smještene su prema urbanističkom planu radničkog naselja uz Riječku cestu, arhitekta Vlade Antolića iz 1948. godine, koje je uz naselje Jugoturbina prvo planirano naselje u Karlovcu nakon Drugog svjetskog rata. Radi se o objektima kvalitetnog tlocrtnog rješenja, stanovi su dvostrano ili trostrano orjentirani, a jasno su odvojene dnevna i spavaća zona stana, instalacije su grupirane: tlocrt je riješen funkcionalno i racionalno. Objekti imaju po dvije stubišne vertikale, a s podesta se pristupa u veći krajnji i manji središnji stan. Prema istom, tipskom projektu, izvedene su dvije zgrade u Nehajevoj ulici u radničkom naselju Jugoturbina. Razlike su male, a radi se o oblikovanju ograda balkona, boji pročelja, a balkonska vrata objekata u Nehajskoj ulici imaju i drvene grilje.

Stambene zgrade

Smičiklasova 5, Domobranska 16, 18; Radićeva 38, Naselje Marka Marulića 3, 5

suradnici: Mira Molnar, Dragutin Marić
projektna organizacija: PB Temelj (PB Karlovac)
izvođač: GP Temelj
investitor: Vojna pošta
izvedeno: 1953.-1956.

Najpoznatiji "karlovački" projekt arhitekta Nikšića svakako su stambene zgrade za potrebe Vojne pošte. Ukupno je izvedeno šest objekata prema istom tlocrtnom predlošku uz manje razlike u oblikovanju pročelja. Najprije su izvedena dva objekta na uglu Domobranske i Smičiklasove ulice (1953.-1954.), paraleno s izgradnjom većeg stambenog bloka na području starog sajmišta gdje je također izveden jedan ovakav objekt uz Radićevu ulicu; a zatim i treći objekt u Domobranskoj ulici, te objekti na području Naselja Marka Marulića u Novom centru (1955.-1956.).

Organizacijski riječ je o jednostavnoj shemi s dva identična stana na stubište, s jasnim i racionalnim tlocrtnim rješenjem, koje se razvilo iz prethodnog projekta za istog investitora. Iako na prvi pogled jednostavno rješenje, ovaj tlocrt donosi i određeni napredak u tadašnju stanogradnju: integracija stambene kuhinje s dnevnim prostorom (uz mogućnost pregrađivanja pomičnom stijenom), objedinjeni gospodarski prostori stana (kupaonica, kuhinja, izba, toalet ventiliran ventilacijskim kanalima) s dvostrukom vezom prema ostatku stana. Krovovi su prema želji investitora dvostrešni i blagog nagiba, sa zanimljivim rješenjem spoja krova i zabatnog zida, a razmatrana je i oblikovna varijanta s ravnom krovnom terasom. Iako je svih šest zgrada izvedeno prema istom tlocrtnom predlošku, postoje razlike u detaljima oblikovanja pročelja: Objekti izvedeni u drugoj fazi razlikuju se od prvih po bogatijem rješenju glavnog pročelja i raščlanjenijem prizemlju, gdje se pojavljuju niše između poprečnih nosivih zidova kao svojevrsni trijem. Pročelja objekata su jasno riješena, različita veličina i oblik otvora prate funkciju prostorija kojima pripradaju, a brojni oblikovni detalji pročeljima daju i likovnu vrijednost.

Stambene zgrade

Kurelčeva 1 a,b,c

autori: Radovan Nikšić i Nikola Sužnjević
projektna organizacija: PB Karlovac (AGI-46)
izvođač: GP Građevinar
projektirano: 1960.
izvedeno: 1961.

Kompleksnost situacije naglašena je već u odredbama „Rješenja“ o lokaciji koje traži skladno arhitektonsko rješenje kojim će se oblikovati započeti stambeni blok i riješiti izgled početka Kurelčeve ulice. U „Rješenju“ o lokaciji navedena su dva uglovna objekta iako se radi o jedinstvenoj arhitektonskoj cjelini: Objekt I (ulaz 1a) koji se nalazi s lijeve strane stambenog objekta Kurelčeva 1, prislonjenog na zabat; te Objekta II (ulazi 1b,1c) koji se nadovezuje na Objekt I i prislanja na postojeći stambeni objekt Kurelčeva 3. Veličina novogradnje i njezin udio u izgrađenosti bloka uvjetovali su različit tretman pročelja iako ono nosi jedinstven arhitektonski izričaj: tlocrtnom razvedenošču Objekta I postignut je kontakt s drvoredom i rubom šanca, te je razbijena potencijalna monotonija ravnoga pročelja. Objekt II se nastavlja sjeverno na Objekt I nešto suzdržanijim i robusnijim volumenom. Denivelacija terena uvjetovala je rješenje prizemlja u dva nivoa, a to se reflektira i na poziciju stanova kojima se u pristupa s oba podesta. Zona podnožja oblikovana je kulir betonom, kao i na ranijim Nikšićevim stambenim zgradama. Pročelja iznad podnožja su čista i jasna: bijele žbukane plohe s prozorskim elementima u ravnini pročelja omeđenima horizontalom i vertikalom nosive konstrukcije. Originalni prefabricirani element ostakljenja, korišten i na Nikšićevim zagrebačkim školama (Trnsko, Zapruđe...), zamijenjen je većinom 1968(/9). godine zbog loše izvedbe. Tada je izveden klasični parapet u plavo-sivoj boji koja odgovara boji ispune donje zone zamjenjenog elementa, a prozor je ovom intervencijom lagano uvučen (slične intervencije kasnije su izvedene i na školama sa sličnom prefabriciranom prozorskim elementom). Unutrašnjost objekta je složena: ulaz 1a je samostalan te mu se pristupa iz pasaža koji vodi u blok, dok su ulazi 1b i 1c spojeni na razini podruma meandrirajućim hodnikom. U podrumu su smještene drvarnice, spremišta, praonica i sušionice. Ulazni prostori su bogato dimenzionirani, s ulazima s vanjske i unutrašnje strane bloka. Kako su investitori bili brojni i s različitim potrebama, realiziran je velik broj različitih stanova, te ne postoje dva identična stana na istoj etaži.

Stanovi su rješeni s jasno diferenciranom dnevnom i spavaćom zonom stana s kvalitetnim vezama. Nosivi zidovi su smješteni obodno, a vertikale instalacija racionalno, što omogućava razne interijerske intervencije, promjene, što je u suglasju s idejama strukturalizma: funkcionalnost i transformabilnost. Kao razlozi investicije navedeni su nedostatak stanova na području grada, te veći priljev stručnjaka iz drugih mjesta zbog nedostataka stručnog kadra u gradu i okolici. Investitori su bili: NO Karlovac, Zadružni poslovni savez, Poduzeće za impregnaciju drva, te Projektni biro Karlovac. Oblikovna i funkcionalna rješenja ovoga objekta uvelike su utjecala na naredne projekte Projektnog biroa Karlovac (AGI-46), ali i na ostale karlovačke projektante.

Stambeni kompleks se nalazi se u Kulturno-povijesnoj urbanističkoj cjelini Grada Karlovca, što podrazumijeva djelomičnu zaštitu povijesnih struktura, no pojedinačno nije zaštičen iako se radi o jedinstvenom primjeru rješavanja kompleksnog urbanističko-arhitektonskog problema interpolacije na području grada Karlovca. Poštivanje susjedih objekata, ali i stvaranje vlastitog identiteta uz postizanje dojma skladne cjeline, jedna je od vrijednosti ovog kompleksa. Uz iščitavanje autorske crte arhitekta Nikšića, koji na ovom objektu koristi prethodna iskustva projektiranja stambenih zgrada i jasnog oblikovanja škola, te vidljiv utjecaj strukturalizma i neoplasticizma, važnost ovog objekta je još veća. Kompleks je nastao u vrijeme projektiranja i realizacije velikih Nikšičevih djela poput Radničkog sveučilišta i osnovnih škola u Zagrebu, te je ostao gotovo nepoznat uz rijedak spomen u brošuri Projektnog biroa Karlovac povodom 25 godina djelovanja.

Osim ukupno 11 izvedenih objekata u Karlovcu, značajni su i neizvedeni projekti te natječajni radovi. Natječaj za Fiskulturni park na Vunskom polju raspisan je 1953. godine, a u suautorstvu s arhitektima Aleksandrom Dragomanovićem i Zdravkom Bregovcem, Nikšić osvaja drugu nagradu. Kasnija kritika je rad ocjenila kvalitetnijim od prvonagrađenog, koji kasnije ipak nije realiziran. Osim rješenja sportskih terena i pratećih objekata, zadatak je bilo i arhitektonsko rješenje hotela na temeljima hidrocentrale, koji je ovim natječajnim radom zamišljen kao niski objekt s naglašenim horizontalnim linijama kako bi se skladno uklopio u krajolik.

1954. godine projektira četverokatni objekt na spoju današnje Nazorove i Ulice kralja Tomislava za NO Karlovac sa suradnikom Dragutinom Dvornikom iz PB Temelj. Objekt je trebao zatvoriti gradski blok s jugozapadne strane i stvoriti reprezentativan ulaz u centar grada s tada planiranog trga i željezničke stanice. Potencijalna masivnost novogradnje u starom bloku izbjegnuta je različitim tretmanom dijelova pročelja i brojnim istacima balkona. Na istoj lokaciji 1957. prema projektu arhitekta Milana Bijelića započela je izgradnja stambeno poslovnog kompleksa s neboderom koji je dovršen 1960. godine.

Za vrijeme izvedbe svog najpoznatijeg objekta, Radničkog sveučilišta "Moša Pijade" u Zagrebu, u Karlovcu s arhitektom Edom Šmidihenom 1960. godine projektira Dom Armije, smješten na lokaciji kasnije izvedenog doma umirovljenika. Radi se o dvokatnom reprezentativnom objektu s polivalentnim prostorima i velikom dvoranom, čitaonicom, učionicama, kuglanom, streljanom, kuhinjom i uredskim prostorima. Na krovu objekta, iznad velike dvorane, planiran je prostor za kino projekcije na otvorenom. Svoje oblikovanje s naglašenim nosivim elementima i velikim staklenim stijenama, prizemni prilazni trijem te višenamjenski program donekle dijeli s projektom Radničkog sveučilišta u Zagrebu, ali i s izvedenim stambenim kompleksom na nasuprotnoj strani šanca u Kurelčevoj ulici. Bastion i šančevi pejzažno su rješeni i služe kao platforma za geometrijski neutralan i kristalno čist volumen pozicioniran u osi bastiona, koji ne oponaša povijesne izraze već govori jezikom svoga vremena.

Početkom sedamdesetih godina započinje intenzivna izgradnja Novog centra, a 1971. proveden je natječaj za rješenje centralnog prostora s kulturnim, upravnim i trgovačkim sadržajima. Projektom je zamišljen niz javnih objekata povezanih zajedničkim platoom trga ispod kojeg je organiziran smještaj automobila i servis objekata. Posebnu pažnju je trebalo posvetiti projektu nove gradske biblioteke.

Do kraja 1950.-ih godina u Karlovcu je prisutan manjak stručnog kadra, pa tako sve veće i zahtjevnije objekte ili urbanističke planove rade arhitekti iz drugih gradova. Malobrojni karlovački arhitekti (Vladimir Pažin, Dragutin Dvornik) okupljeni su u Projektnom sektoru Građevinskog poduzeća "Temelj" koje je osnovano 1946. godine. Nakon ne toliko intenzivne i arhitektonski značajne izgradnje 1940.-ih godina, početak 1950.-ih predstavlja prvi pravi građevinski uzlet: provodi se natječaj za Fiskulturni park na Vunskom polju, natječaj za urbanističko rješenje duž Domobranske ulice i Ulice Rakovac, a potom započinje izgradnja na tim lokacijama. Osim karlovačkog arhitekta Pažina, većinu objekata projektiraju arhitekti iz zagrebačkih projektih biroa: Slavko Novak, Ivo Bartolić, Milan Grakalić; a uglavnom se radi o prilagođenim tipskim projektima koji su izvođeni i u ostalim gradovima. Među tim tipskim projektima, ističu se stambene zgrade arhitekta Radovana Nikšića, koje se izdvajaju svojom kvalitetom tlocrtnog rješenja, oblikovanja pročelja i uvode pozitivan pomak u projektiranju stambenih objekata. Nikšić svoje karlovačke projekte realizira s Građevinskim poduzećem "Temelj" kao izvođačem, a njihov projektni sektor surađuje u izradi projektne dokumentacije. Ta suradnja je zasigurno pridonijela iskustvu tada rastućeg projektnog sektora građevinskog poduzeća, koje se 1957. godine osamostaljuje i postaje Projektni biro "Karlovac" (od 1960. godine AGI46). Ubrzo Nikšić za Projektni biro Karlovac izrađuje projekt stambenog kompleksa u Kurečevoj ulici, gdje je i sam biro bio investitor tri stana za svoje djelatnike. Navedeni kompleks (kao i ostala čista, jasna i geometrizirana Nikšićeva arhitektura) zasigurno je utjecao na brojne projekte karlovačkih arhitekata u narednom razdoblju: susjedna stambena dvokatnica (Kurelčeva 3a), objekti u Kupskoj i Pivovarskoj ulici, stambena zgrada u Smičiklasovoj 18, OŠ Vladimir Nazor u Dugoj Resi ... nose, gotovo do razine pogrešne atribucije autorstva objekata, mnoštvo zajedničkih oblikovnih detalja. Srušena zgrada Autohrvatske i Sportska dvorana "Mladost" dijele mnoštvo konceptualnih i oblikovnih detalja s projekatima Doma Armije u Karlovcu i Radničkog sveučilišta u Zagrebu, a radi se o jasnim volumenima s naglašenim elementima nosive konstrukcije između kojih se nalaze velike ostakljene stijene.