A što s Dragojlom?

Srušena je Dragojlina kuća, jedna u nizu zgrada koje su uklonjene na valu direktiva civilne zaštite za zgrade oštećene u potresu. Bez obzira što zagrebački i banijski potresi nisu uzrokovali konstruktivne štete u Karlovcu (derutne zgrade bile su, i ostale u istom stanju i prije i poslije podrhtavanja tla), poklonjenom konju se ne gleda u zube, pa su zgrade koje su zbog zapuštanja, nemara ili nemogućnosti odavno prešle točku bez povratka za njihovu sanaciju, napokon i uklonjene. Što i kuda sada?

Osim Dragojline kuće, u ovom skučenom prostoru povijesnog ulaza u grad, uklonjen je i dobar dio objekata na prilazu Banijanskom mostu. Osim centralne zidane dvokatnice, preostali dio sjevernog poteza Gajeve ulice je poravnati plato, a na južnom uglu srušena je Hoffmanova kuća i počela je izgradnja. Jedinstvena prilika za nove ideje i rješavanje oblikovnih i komunalnih problema ovog dijela grada. Nažalost, uz tu opciju, postoji i druga, a to je izgradnja replika.

Vraćanje identičnih kopija je loš pravac u razvoju grada, mediokritetski i birokratorski* pristup bez ikakvog promišljanja. Govori se o očuvanju baštine, što ispada obična floskula, jer da se stvarno brinulo o toj baštini ne bi se ni dovelo u poziciju njenog uništenja. Umjesto da ovakve situacije budu motiv da se pristupi istinskom očuvanju zgrada koje se još mogu sanirati, ide se u naivne fantazije da će se izgradnjom replika ''očuvati'' baština. Kopija nikad ne može zamijeniti original iz razloga jer je lišena njene istinske sadržajnosti. Načini gradnje i oblikovanja 18. i 19. stoljeća imaju svoju logiku u tom vremenu i kao takvi su vrijedni ako se očuvaju u svojoj izvornosti. Ali ponovna izgradnja istih takvih oblika koji su logično nastali u periodu u kojem su nastali, nije logična, niti opravdana u današnjem vremenu.

Kao što nam ''Pet Sematary'' daje pouku da oživljavanje mrtvih neće vratiti te iste osobe, tako i gradnja replika neće vratiti iste zgrade, već će nas njihove isprazne kopije nastaviti progoniti u razmišljanju o propuštenoj prilici za hrabrim iskorakom i novim smjerom u razvoju grada. Početkom izgradnje još starije Hoffmanove kuće na južnom uglu, propuštena je prilika da se ovaj dio i prometno bolje riješi proširenjem koridora za sve sudionike prometa, a umjesto toga zacementirano je nekvalitetno postojeće stanje sabijanja sve gušćeg prometa u usko grlo.

Ispravno rješenje je da se za ovaj prostor, kao i za druge slične, dopusti izgradnja prikladna našem vremenu u skladu s urbanim pravilima u vidu dozvoljenih gabarita i katnosti, udaljenosti od međe, odnosa javnog i privatnog, punog i praznog. Upravo su ta urbana pravila, a ne kvazibriga za baštinom, ono što daje sadržajnu vrijednost gradu. Urbana pravila su níti koje se protežu od osnutka grada do danas i koje su dopustile da svaki period ponudi neku svoju vrijednost.

Koja će onda biti vrijednost našeg vremena ako se bude inzistiralo na izgradnji replika? Mediokritetske kopije zgrada kao kulisa grada ispražnjenog od sadržaja. Možda je i to u redu ako je konačni cilj od Karlovca napraviti Disneyland ili Las Vegas, mjesto površnosti i potrošnosti. Grad je ipak nešto dublje i smislenije od toga.

U arhitekturi i urbanizmu ne postoji ''lijepo'' i ''ružno'', postoji samo ''dobro'' i ''loše''. Izgradnja replika nije nužno loše rješenje, ali ukoliko će se inzistirati isključivo na njihovoj realizaciji, a bez mogućnosti modernih interpretacija, to će biti loš smjer za ovaj grad i ovo društvo. Jer društvo koje gradi replike, je društvo koje je odustalo od svoje budućnosti.

*Birokracija je nužna za efikasno funkcioniranje sustava, ali onog trena kad postaje sama sebi svrha i počne gušiti upravo taj sustav za čiju je funkcionalnost nužna, postaje birokratizam.